nepoželjna gošća…

 

U bespuću neta i lutanjima raznim stranicama pronašla sam jednu priču..koja mi je sjela onako kao hladan tuš. Navela me na razmišljanje o prolaznosti i hrpetini sitnica za koje mislimo da uvijek imamo vremena, ako ne sutra onda preksutra. Užurbanost koja nas tjera iz dana u dan u nove pobjede ne ostavlja baš previše vremena. I tek kad počneš razmišljati vidiš koliko  ima naočigled nevažnih stvari koje su od životne važnosti…koliko svi mi uzimamo život zdravo za gotovo, i koliko ljude u našim životima doživljavamo kao nešto sasvim normalno…niti ne razmišljamo o tom da već sutra…ili već danas…možemo ostati bez njih… Pomalo morbidan naćin razmišljanja, ali nije niti život uvijek lopta šarena. Zato ne zaboravite dragim osobama reći što osjećate, podariti im osmijeh i pregršt poljubaca…

 

Jednog dana netko je pozvonio na ulaznim vratima.
"Smetam li?"
"Dolaziš li u posjet, a da ne smetaš?"
"Znam, nerado sam viđena", reče mi moja gošća, "ali što mi preostaje, nego pozvoniti, pokucati i reći:  Vrijeme je. Jednog od vas, tebe ili tvoju ženu moram uzeti sa sobom. Ti odluči".
"Slušaj, prijateljice", rekoh, "ja previše volim svoju ženu, a ona se toliko raduje životu – ako se mora umrijeti, uzmi radije mene".
"Govoriš, bez da si ozbiljno razmislio", reče mi moja gošća, prijateljica Smrt. "Odluka i nije tako jednostavna. Tko umre, taj je u prednosti. Oslobodio se svih zemaljskih briga. Sve što te danas još muči, borba za život, svađa sa susjedom, novac koji si posudio, a nisi vratio, strah pred bolešću… sve će to nestati tvojom smrću".
"Tako ti to vidiš", rekoh, "tvoja je zadaća da čovjeka kojeg želiš odnijeti, tješiš. Što se mene tiče, ako će ja umrijeti prije moje žene, neću biti u prednosti, jer ja ju volim".
Smrt me pogledala i rekla "Baš zbog toga što ju voliš, razmisli još jedanput. U sretnom braku u kakvom ste živjeli 45 godina, gdje ste se brinuli jedno za drugo, gdje ste sve dijelili, bit će onaj koji ostaje, jače pogođen od onog koji odlazi. Ne vjeruješ mi? Razmisli kako će izgledati život tvoje žene. Njezino je srce slomljeno zbog tvog odlaska. Mora živjeti s time. Zajedničke brige past će samo na njezina ramena. Život će joj, ako ti ne stojiš uz nju biti težak. Nikog nema da ju tješi, da joj obriše suze, da joj olakša patnje. S kime podijeliti tugu? Sjećanje na tebe će ju mučiti. Bit će osamljena. Vaši će se prijatelji povući, jer tko je bio sprijateljen s vama obadvoma, u većini slučajeva ne zna što bi učinio samo s jednim. Tvoja će žena usamljena sjediti u fotelji, sat će kucati, uvijek će gledati na sat, ali nitko ne ulazi, ni ti, a niti itko tko bi pitao za tebe kao prije. Ona će mirno sjediti, usnice će joj se stanjiti i sjećati će se što je propustila za tvog života; da ti nije ni jednom zahvalila što s i je uzeo za ženu i da si joj bio dobar suprug. Neizgovorene riječi ljubavi leže joj na duši poput olovnog utega koji ju vuče prema dolje i ne da joj disati. Svaka joj je minuta poput vječnosti. Razgovarati će s predmetima oko sebe, jer nema nikog kome bi otvorila svoje srce. Kasnije će svakim danom ostati ležati sve duže u krevetu. Ta zašto da ustaje. Ta nitko ne čeka na nju… Želiš li je zaista prepustiti toj boli?"
"Ne!" viknuh. "Ne smije tako živjeti. Ja ju volim više nego samoga sebe. Neka radije ja živim tako jadno, a nju uzmi u miru. Ona spava gore. Uzmi ju nježno, da je ne probudiš. Nek otvori svoje oči tek pred Bogom, da ne bi pitala za mene, da li ću moći bez nje".
Smrt klimnu glavom, te krene stepenicama do sobe gdje je spavala moja žena.
"Ne!", viknuh opet. "Ostavi mi ju, ili uzmi mene! Ne bih mogao podnijeti da ne čujem više njezina glasa, njezinih koraka u kući. Ne mogu sjediti sam za stolom, ne mogu ležati u krevetu, bez da čujem njezino disanje. Kakve mi radosti ako ona ne sudjeluje u tome: fotelja na kojoj je najradije sjedila, njezin kaput na vješalici, svaka košulja koju uzimam iz ormara, a ona ju je oprala i ispeglala, svaka čarapa koju je zakrpala, čak i klupa u crkvi na kojoj smo zajedno klečali i molili se – kako da izdržim pogled na sve to? Razum bi mi se pomutio od pomisli što sam sve propustio; kolike nježne riječi su ostale neizgovorene. Zašto sam toliko puta čitao novine, ili buljio u televizor, umjesto da sam s njom čavrljao, divio se njezinoj ljepoti. Nikad joj zadnjih godina nisam rekao: Hvala ti što si tu. Hvala ti što si me htjela za muža. Nikad joj nisam zahvalio za ljubav, strpljivost, smiješak s kojim me je dočekivala. Sada znam da je riječ "moja žena", koju sam tek tako izgovarao, da je to najljepša riječ koju ljudski jezik poznaje. Dozvoli mi da, prije nego mi je uzmeš, pođem još jedanput k njoj, daj mi tri dana, tri sata, da učinim barem nešto od onog što sam desetljećima propustio…"
Smrt siđe niz stepenice i reče mi:"Upravo sam pogledala u svoj rokovnik i otkrila da sam se zabunila u kućnome broju. Vas dvoje ste zapisani nekoliko stranica dalje. I iskoristite vrijeme do tada, jer kad opet dođem, neću vam pokloniti tri dana, čak ni tri minute za popravak onoga što ste propustili u posljednjih 45 godina."

P.S.  Ukoliko vas je ova priča navela na crne misli…nije mi to bio cilj…željela sam vas njome podsjetiti, kao i sebe samu, koliko je svaki trenutak dragocijen i koliko treba uživati u njemu dok traje…..i da ništa nije vrijednije nego imati nekoga tko vas razumije, voli, cijeni, i kome vi možete uzvratiti istom mjerom….

 

.

O autoru vesnam1

pitaj što te zanima
Ovaj unos je objavljen u Nekategorizirano. Bookmarkirajte stalnu vezu.

18 odgovora na nepoželjna gošća…

  1. Vesna napisao:

    to i je najbolji naćin

  2. Gradski napisao:

    punim plućima

  3. Vesna napisao:

    ..dec d vej ju lajk..

  4. nina napisao:

    mjera je van zadanih gabarita.
    dec d vej aj vrk.

  5. Vesna napisao:

    @ gradski
    kako urediš život tako živiš
    @ nina
    poznata mi je tvoja mjera

  6. nina napisao:

    ja uvijek uzvraćam istom mjerom…

  7. Gradski napisao:

    prošo sve i svaštaodživio život punim plućimacandle that shines twice as bright, bruns twice as fastbolje živjeti 40godina, nego preživljavati 80

  8. tomislav napisao:

    ma nek bude i smrznuta samo neka iznuticu izvade,znaš to bi trebala biti punjena koka……

  9. Vesna napisao:

    @ Dupin
    ….. kakve si sreće uvalit će ti smrznutu kokoš…
    ..Dobar dan ti želim !!

  10. tomislav napisao:

    dobro jutro ili dobar dan,kako već kome,priča je za smrznuti se al dobro……
    odo ja u trgovinu po pile il kokoš šta mi već uvale…….

  11. Vesna napisao:

    @ Tanja
    ..udri na veselje..i iskoristi svaki trenutak..
    ..Dobro jutro !!!

  12. Tanja napisao:

    jooooooj, stresoh se…..
    al, previše je lijepo jutro… stoga ću ja po dobrom starom…"udri brigu na veselje"… jutro! :))

  13. Vesna napisao:

    @ Adrijana
    …nisi jedina koja se plaši tog trenutka…
    ..Dobro jutro i tebi !!!

  14. Unknown napisao:

    …vrlo, vrlo istinita priča…i iskreno, plašim se tog trenutka odvajanja…uhh, uhhh…
    …jutrooo!!!

  15. Vesna napisao:

    @ Ružica
    uvijek se sve dešava nekom drugom..
    …Dobro ti jutro!!

  16. Never napisao:

    …svjesni smo da je neminovno , ali se postavljamo kao da se događa nekom drugom , sve do se ne desi nama…tj. nekom od naših dragih ljudi….i uvijek je prerano…….

  17. Vesna napisao:

    @ Paula
    vjerujem da smo svi svjesni, samo ne razmišljamo o tom da se može desiti danas….barem ja.
    Dobro ti jutro želim !!

  18. TOPIK napisao:

    Zar ima nekog tko toga nije svjestan?? Jutro!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s