abić…

U zadnje vrijeme često nailazim, tako švrljajući, na razmišljanja o pobačaju. Iako se osobno jako trudim razumjeti i shvatiti ljude koji taj čin odobravaju, ja ga ne odobravam tj. ne mogu reči da sam nekakav fanatični protivnik abortusa … ponekad je bolje da neki ljudi nikada ne donesu na svijet dijete kojem će samo zagorčati život…Napretkom tehnologije danas se u ranom stadiju trudnoće može otkriti da li je sam plod ili to malo živo biće igrom sudbine u svom razvoju deformirano ili se otkrije nekakva bolest…u tom slućaju postoji opravdani razlog. Sve više mladih djevojaka i mladića danas prerano stupaju u  spolne odnose, manje više svjesni posljedica.. i kada se desi trudnoća.. nastaje panika..neki odluče zadržati i roditi to malo stvorenje, a neki odluće prekinuti jedan neplanirani život. Nemam  prava odobravati jedno a osuđivati drugo…svatko je odgovoran za svoje postupke. Djelomično tu nastupa i greška roditelja, koji nisu dovoljno osvješteni i nisu u stanju sjesti sa djecom za stol i objasniti neke opće stvari..životne stvari, nego prijetnjama i neprikladnim primjerima upozoravaju na takve situacije… a djeca..inatljiva su i .. neke stvari im uđu na jedno uho unutra na drugo izađu van.

Sjećam se koliko sam bila sretna kada sam prvi puta ugledala maleni smoutljak kako bespomoćno leži u inkubatoru..ili kako sam znala reći "akvariju"… 1800 grama…i u prvih par dana pada na kilažu od 1560 grama …. mrvica od djeteta,  koja se svim snagama borila za život, malo žilavo stvorenje..koje je evo sad pravi mali dečko, mala osoba sa svojim stavom i razmišljanjem… Sa strepnjom sam pratila svaki pomak..i boravak u bolnici se produžio u beskonačnost… Za to vrijeme naslušala sam se svega i svačega, i vidjela svašta.. a osoba koje su došle i bez grižnje savjesti obavile abić…nije imalo smisla brojati..

Ovdje vam donosim svjedočanstvo jedne anesteziologinje objavljeno u knjizi "Dodir milosrdne ljubavi", Kornelija Marka Glogovića.

Ne znam hoćete li imati strpljenja pročitati ga, ja sam u svakom slučaju smatrala da je dovoljno vrijedno mog strpljenja da ga prepišem.

Izbor prepuštam vama…:) 

***


"Od 1988. do 1991. radila sam kao anesteziolog u jednoj regionalnoj općoj bolnici.
Naš je glavni liječnik svakog jutra raspoređivao u kojoj će operacijskoj sali pojedini anesteziolog raditi toga dana.
U dane kada su se obavljale operacije na ginekologiji bile su potrebne dvije ekipe, jer pobačaji su se radili svaki dan. Tamo je češće slao starije kolegice da ih poštedi napornog i fizički teškog posla u kirurškoj sali. Raditi pobačaje bio je "lakši" posao, jer su pacijentice bile mlade i zdrave, pa su i rizici bili manji. Ali svaka anestezija je rizik, jer svaka osoba drukčije reagira.
Može doći do zastoja disanja, anafilaktičkog šoka, povraćanja koje može uzrokovati gušenje, poremećaja ritma rada srca, povišenja tlaka, kome, pa i smrti. To se, srećom, rijetko događa, ali ako se dogodi, odgovoran je anesteziolog.
Često je dolazilo do nesuglasica između nas ginekologa, jer smo na pobačaje gledali kao na dodatno opterećenje koje nam se nije činilo nužno – ionako nitko nije bio ugrožen, a bili smo zatrpani gomilom hitnog, neodgodivog posla na našim odjelima.
Zato smo često kasnili na pobačaje, a oni su se ljutili jer nisu mogli raditi bez nas, a njihove su pacijentice bile natašte. Sjećam se kako su uplašeno virile iz sobe za pripremu, očekujući da anesteziološka ekipa dođe.
Ti su se zahvati radili u manjoj sali u kojoj nije trebalo sve biti sterilno, kao u pravoj operacijskoj dvorani. Ekipa se satojala od ginekologa, njegove instrumentarke, još jedne sestre koja je prozivala pacijentice, anesteziologa i anestetičara.
Pacijentice su same ulazile u salu. Nakon ulaska više nije bilo razgovora i rasprava. Samo se nekoliko puta dogodilo da se pojedina pacijentica rasplakala i odustala. Mi smo svoj posao radili profesionalno i rutinski, jedino nam je bilo važno da ne dođe do komplikacija.
Operater bi ih tada prvi put vidio, pregledao i pitao o tjednima trudnoće, a mi smo ih pitali jesu li natašte, imaju li umjetne zube, jesu li teže bolovale i jesu li alergične.
Pacijentice su znale da ćemo ih odbiti ako nisu natašte, pa su ponekad i slagale, ne znajući da dovode u opasnost vlastiti život.
Pranje operativnog polja je bolno i neugodno, ali mi bismo ih uspavali tek nakon toga da se skrati trajanje anestezije. Tada bismo im u venu uštrcali anestetik kratkog djelovanja, stavili im na lice masku s kisikom, te dali znak operateru da počne.
Zahvat obično traje nekoliko minuta. Sadržaj maternice usiše se u aspirater. Aspirater je velika staklena boca koja stoji na podu, a u nju ulazi sav sadržaj iz maternice, koji je sukrvav i pjenušav dok je pod pritiskom. Tu završava i voda kojom se cijev aspiratera ispire. Tako se iz pobačaja u pobačaj sve miješa u toj istoj staklenoj boci koja stoji nasred sale i puni se crvenim sadržajem koji će na kraju radnog dana čistačica isprazniti u WC školjku i oprati bocu za slijedeći dan.
Samo rijetko, kad bi trudnoća bila u kasnijoj fazi, vidjeli bismo u toj smjesi otrgnute nožice i ručice. Bile su bjelkaste i sićušne sa malim prstićima, i podsjećale su na otkinute nožice Barbike.
Tada bi u sali nastala neugodna tišina, samo je sestra R. znala reći: "Svi ćemo se mi zbog ovoga peći u paklu."
Tijekom zahvata često anestezija nije bila dovoljno jaka, pa su žene osjećale bol, jaukale i trzale se. Tada bismo im stavili masku sa kisikom i plinom za smirenje, jer se uslijed trzanja i bacakanja moglo dogoditi da operater probije stijenku maternice.
Nikada im nisam davala previše narkoze, jer ih je trebalo odmah probuditi da mogu prijeći same na kolica, a ne da ih mi prebacujemo.
Posao se odvijao rutinski, kao na traci.
Nakon anestezije često im je bilo mučno i povraćale su. Dok su odlazile bile su uplašene, nesigurne, tresle su se ponekad i plakale.
Bilo je nažalost takvih kojima je to bio i 12. put, pa im nije trebala ni narkoza. Osoblje je bilo ljubazno prema njima, mi smo ih tješili da ih neće boljeti, samo da se opuste i mirno dišu.
Mislim da se ljudi sa kojima sam radila nisu previše opterećivali moralnim aspektima, posao je već sam po sebi bio težak. Svima je to bio rutinski posao i najvažnije je bilo da prođe bez komplikacija.
Tješila sam se mišlju da bi one pobacile i bez mene. Tih se godina nismo mogli pozvati na prigovor savjesti, i meni onda, kao najmlađoj, nije padalo na pamet reći da neki posao ne bih napravila.
Kad su onda liječnici dobili to pravo, samo se jedan anesteziolog, a niti jedan ginekolog, pozvao na to.
Ja sam prestala raditi taj posao, ali još uvijek imam prigovor savjesti, i nikada neću zaboraviti ležernu atmosferu i razgovore o svakidašnjim temama koji su se tamo vodili i s kakvom smo se savjesnom i profesionalnom rutinom trudili napraviti što više pobačaja u što kraćem vremenu.
Nikada neću zaboraviti slučaj kada su četrnaestogodišnjoj romkinji inducirali pobačaj u 5. mjesecu trudnoće.
Ona se mučila i bacala po krevetui nikome nije dala da joj priđe.
Na kraju je plod u potpunosti izašao i, na opći užas, bio je živ.
ŽIVI ABORTUS!
Sestra nije znala što da radi, nije mogla zvati pedijatre da ga stave u inkubator kad se nije smio roditi.
Gledali smo to malo, golo, bespomoćno tjelešce koje se borilo za život. Sestra je čekala da prestane pokazivati znakove života, da ga može baciti. Bila je ljuta i ogorčena jer njezin posao nije bio da odlučuje o životu i smrti. Oni koji su to zakonom omogućili i dozvolili ionako nisu tamo da gledaju taj užas.
Jer, slažete se, čovjek i ne mora bit vjernik da mu se sve to zgadi."

 

P.S. zašto sam izabrala baš  tu  temu…teško je objasniti…možda jednom drugom prilikom…

O autoru vesnam1

pitaj što te zanima
Ovaj unos je objavljen u Nekategorizirano. Bookmarkirajte stalnu vezu.

10 odgovora na abić…

  1. Vesna napisao:

    navuće se na vime

  2. Gradski napisao:

    tele ide za kravom…

  3. Vesna napisao:

    za volom ne..a za bikom već druga stvar

  4. Gradski napisao:

    za volom nije nikad došlo tele(dubokoumna alkoholna isparivanja)

  5. Vesna napisao:

    pogotovo ih kod tebe u srednjoj ima puno

  6. TOPIK napisao:

    pa valjda se zato s djecom priča i o kontracepciji a ne zatvaraju se
    oči pred tim da ti se tvoje dijete neće nikada seksati. O da, kako da
    ne, puni su mi razredi takvih djevica.

  7. Vesna napisao:

    uvijek postoji prvi put da se o nečem pročita
     
    je
     
    takve postupke niti ja ne odobravam zato kažem da neki bolje da je nikada niti nemaju.. mada što se tiće te pomaknute dobne granice…pa moja generacija je u tim godinama bila prava djeca..postojala su neka pravila ponašanja. bemti mene su moji prvi puta pustili van do 12 sati kada mi je najbolja frendica slavila 18 rođendan, a starija je od mene 5 mjeseci…do tad sam do 10 trebala biti doma…
    ….a danas..klinci 14-15 godina u 10 tek izlaze…..

  8. ria napisao:

    Molim Boga da nikada ne saznam kakav je to osjećaj, a da ne mora to saznati ni moja kći ili sinova buduća djevojka. Ali iskreno da ti kažem, ne znam ni je li ima smisla rađati djecu ako ćeš ih ostavljati u kontejneru, daviti u moru, ostavljati sirotištima gdje znamo što se sve dešava…. Zato me i brine kćerkina želja za udajom. Mislim da će zbog toga možda premlada stupiti u seksualne odnose, a ja ću to znati tek kad bude kasno. Ježim se na priče da se curićke od 11-12 godina seksaju, ali istina je. I šta im onda reći, kad je već kasno za prevenciju, kad se dogodi? Rodi? Abortiraj? Još uvijek nisam načisto s tim…

  9. Never napisao:

    Pretužno….

  10. edisa napisao:

    Joj užas , nikad nisam čitala o tome , a fala bogu ni razmišljala.Svako ima pravo da odlučuje o svom životu , izuzev te nerođene djece , njima nije dato nikakvo pravo , ne na ovom svijetu…

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s