U subotnje jutro šestogodišnji Filip odlučio je ispeći palačinke za svoje roditelje. Pronašao je u kuhinji najveću posudu za miješanje i kuhaču, popeo se na stolac i otvorio ormarić te izvadio posudu s brašnom i malo prosuo po podu. Svojim je ručicama pokušao staviti brašno u posudu za miješanje, dodavao je mlijeko, malo šećera, ostavljajući brašnasti trag za sobom koji je već sada imao i otiske šapa kućnog mačka. Filip je bio sav posut brašnom i postajao sve uzrujaniji. Želio je da ovo bude nešto dobro za mamu i tatu, ali postajalo je sve gore. Nije znao što napraviti nakon toga, sve to staviti u pećnicu ili na štednjak (i nije znao kako upaliti štednjak!).
Vidjevši vlastitog mačka kako liže smjesu iz posude, pokušavajući ga odgurnuti, prevrnuo je karton s jajima na pod. Očajnički je pokušavao počistiti veliki nered koji je nastao, ali se poskliznuo na jaja i uprljao svoju bijelu pidžamu. Tada je uočio tatu kako stoji na vratima. Krokodilske suze potekle su iz njegovih očiju. Sve što je on želio bilo je: napraviti nešto dobro, ali nastao je grozan nered. Bio je uvjeren da sada slijedi kazna, možda čak i packe. No, tata ga je samo gledao. Krenuo je prema njemu kroz sav nered u kuhinji, primio ga u svoje ruke, zagrlio ga, čak zaprljao i vlastitu pidžamu… mama je stajala na vratima i u nevjerici promatrala što se dešava…suze su joj lagano krenule niz obraze…
Vidjevši vlastitog mačka kako liže smjesu iz posude, pokušavajući ga odgurnuti, prevrnuo je karton s jajima na pod. Očajnički je pokušavao počistiti veliki nered koji je nastao, ali se poskliznuo na jaja i uprljao svoju bijelu pidžamu. Tada je uočio tatu kako stoji na vratima. Krokodilske suze potekle su iz njegovih očiju. Sve što je on želio bilo je: napraviti nešto dobro, ali nastao je grozan nered. Bio je uvjeren da sada slijedi kazna, možda čak i packe. No, tata ga je samo gledao. Krenuo je prema njemu kroz sav nered u kuhinji, primio ga u svoje ruke, zagrlio ga, čak zaprljao i vlastitu pidžamu… mama je stajala na vratima i u nevjerici promatrala što se dešava…suze su joj lagano krenule niz obraze…
Tako to ide. Mi pokušamo napraviti nešto dobro u životu, ali nastane opći nered. Ljubav nam postane klizava, povrijedimo prijatelja ili nas vlastiti posao izluđuje, ili nas, jednostavno, zdravlje napusti. Ponekad samo ostanemo uplakani jer ne možemo napraviti ništa drugo.
No, samo zato što smo mi u stanju napraviti veliki nered, to ne znači da trebamo prestati "peći palačinke". Prije ili kasnije već ćemo uspjeti…
Vesna M 
podsjetilo me na Marinu i Dadu iz Smogovaca… :))
djeca u večini slučajeva ispaštaju nervozu roditelja
pametan ući na tuđima budala na svojima
moj je premali da bi kuhao sam kavu, ali uredovno pomaže oko pripreme ručka, dam mu da sjecka povrće za juhu sa malo tupljim nožem da se ne poreže i onda toga ima posvuda… nevažno
voliš jesti palačinke? onako sa nutelom..ili sa orasima
ako na svaki njihov pokušaj da nešto naprave drekneš.. nikada neće biti sigurna u sebe
znaš kako se kaže…nije važno ŠTO je netko rekao ili napravio, već je važno TKO je to rekao ili napravio….i mene ljuti kada se odrasli bez razloga ljute na djecu i ne prepoznaju njihove dobre i iskrene namjere jer ih vjerojatno ni ne uvažavaju kao osobe….zamisli tek kako će nesigurna biti ta djeca kada odrastu….
Ja ne pečem palačinke, ni prave, ni pod navodnicima.
Ja imam sina koji mi ujutro kuha kavu, iako sam mu 100x rekla da ne mora. On mi posluži kavu, pa me poljubi. Takvog sina ja imam. Budite zavidni, ali ne previše!
…moji klinci obožavaju palačinke…radim ih obavezno jednom tjedno,a ponekad i češće…
…ali često nam se svima desi da kad baš želimo napraviti nešto dobro za nekoga ispadne suprotno…
…no to je život…na greškama se uči…
Dok smo živi učimo.Najgore mi je kad vidim da neko dijete kazni zbog nečeg sličnog , ne vidi zbog bijesa onu dobru namjeru .