došlo mi…

…Ima u duši  ožiljak koji samo u snu boli.  I ne znam od kog bola on je ostao, i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dušu… Takva je naša duša. Ispunjena uspomenama koje nas rastuže, nasmiju, zabole. Ponekad namjerno diramo te stare ožiljke iako znamo da nas čeka neprospavana noć. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tuđe nebo i uzalud tražimo one zvjezde ka kojima smo nekad davno upirali čeznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalačkih ljubavi. Pa se naprežemo da čujemo onaj ljetni povjetarac što je šaputao u krošnjama drveća ispod kojeg smo se,držeci svoju prvu ljubav za ruke, skrivali od radoznalih pogleda. Ali…umjesto tog šapata samo uzdah srca svoga čujemo. Prohujalo je vrijeme i mnoge vode protekle….nema više ni parnjaca ni zvižduka vlakova koji su najavljivali da smo blizu onog koji nas na nekom sivom peronu čeka uzdrhtalog srca. Niti iščekivanja poštara da nam glas od voljene osobe donese pa da po ko zna koji put pročitamo rijeći koje su drhtavom rukom pisane; "ljubim te", "mislim na tebe", "nedostajes mi".  Pa prislonimo pismo na grudi i uzdahnemo od nekog slatkog bola što nam kroz srce mine… Od svega ostaše samo uspomene od kojih se pobjeći ne može. Čak i kada bi znali put što vodi u zaborav, mi nebi pošli njime. Već se uvijek istom stazom vračamo što vodi do mora uspomena. I uronimo u te valove koji nas miluju, nose, vuku u dubine…. I plovimo, plovimo ka onim nekim dalekim, nedostižnim obalama što nas svake noći zovu i mame. I onda se odjednom probudimo jer se uplašimo da ćemo potonuti u tom uskovitlanom moru uspomena. A kad se pogledamo u ogledalo…vidimo ispod očiju nekoliko sitnih kapi…blistavih…slanih…

O autoru vesnam1

pitaj što te zanima
Ovaj unos je objavljen u Nekategorizirano. Bookmarkirajte stalnu vezu.

13 odgovora na došlo mi…

  1. nina napisao:

    ja mogu kleknut i suzama oprat tuđa stopala

  2. Vesna napisao:

    misam niti ja znala za tvoju..hvala tebi🙂
     
    svatko je naučo nositi svoj s vremenom

  3. ria napisao:

    Svakako je lakše kada znaš da nisi jedini. Nisam do sada znala za tvoju priču i hvala što si je podijelila samnom

  4. Never napisao:

    znaš kako kažu stari ljudi u mom kraju….svako nosi svoj križ i kada bi svi ljudi pobacali te križeve na hrpu opet bi svako nazad uzeo svoj , a ne tuđi…..

  5. Vesna napisao:

    Ria tvoja priča je odlična… mene je malo vratila u prošlost..ali tek tada postaneš svjestan da nisi jedini na svijetu koji ima materijala za jednu takvu priču.. i shvatiš da svatko od nas ima neku svoju prošlost koja je eto takva kakva je i neda se promjeniti, mada svi nekako mislimo da je njegova najgora….
     
    idemo nema vraćanja nazad…samo naprijed

  6. Never napisao:

    svako od nas nosi neki svoj križ i neku svoju sjetu…..često je teško progovoriti o tome , ali kad malo bolje razmislim vjerojatno baš zbog tih stvari smo takvi kakvi jesmo….i idemo dalje…..

  7. ria napisao:

    Žao mi je, nisam htjela. Činilo mi se kao dobar materijal za jednu priču, to je sve. Jesam li đubre ako sam bila iskrena na njegovom grobu i ako sam mislila svaku riječ koju sam rekla? Ja imam život i planiram ga provesti kako treba.
    Ima taj neki sistem, zatvaram povremeno vrata iza sebe u pojedinim periodima života nakon trauma i jednostavno odabirem ne sjećati se. Zato mi je pisanje o prošlosti tako teško, jer moram obići sve one prostore svog uma koje sam namjerno potisnula i u koje inače ne bih dirala, u koje ne zavirujem godinama. Meni se čini da me te priče više ne diraju, da ne osjećam ništa, kao da mi se stvarno to nije desilo. Samo pisanjem izranjaju stvari toliko dobro skrivene, da ih nisam ni svjesna.

  8. Vesna napisao:

    uzburkala je more sjećanja

  9. Zlatko napisao:

    Da teški su ti ožiljci na duši jer niti jednim zahvatom ih otkloniti ne možeš ali sa prijateljima pravim zalječiti se može.
    Pozdrav.

  10. edisa napisao:

    Ria je uzburkala mnoga srca  svojom pričom ?!?

  11. marko napisao:

    evo pročitah i ovo……. 😉
    pozzzzzzzzzz……………….

  12. Vesna napisao:

    izgleda da je tako…priče te vrate, a ovo vrijeme… hoću sunceeee i plavo nebooo
    jutro

  13. Adrijana napisao:

    …jesen i ovo tužno depresivno vrijeme bez sunca čine svoje…
    …svi nosimo neke ožiljke i oni su dio nas…dio naše prošlosti,sadašnjosti ali i budućnosti…svaki taj ožiljak daje našem životu neki smisao i svrhu…znak da postojimo…
    …jutrooo

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s