za razmišljanje….

Još jedna priča u nizu nad kojom sam se zamislila. Mišljenja o njoj mogla bi biti podvojena, ali ako se malo bolje zamislite nad napisanim riječima… uvidjeti ćete koliko smo svi mali i bez obzira kako živjeli i koliko bili dobri uvijek si neki uzimaju za pravo suditi o tome tko smo i što smo… Razmišljala sam o tome da li da je stavim ili ne.…ali zanima me vaše mišljenje o njoj.

Kako je baba Stana spoznala da nema Boga

Jutros je baba Stana vadila vodu iz bunara na dvorištu, na onaj starinski đeram, kakvih još samo ponegdje ima u Slavoniji. Uprla tako Stana, digla se kanta, ona priskočila pridržat i hop – povuklo je u bunar. Jadna je baba imala sreće, jer nije glavom lupila o ciglu sa strane, nego ravno do dna. Poslije prvog šoka, osovila se na noge, stala u tih metar studene vode studenca i počela zapomagati. Ali uzalud! Jer, baba Stana živi sama na kraju Belog brda, a prvi joj susjedi dva kilometra daleko. –Upomoć! Pomagajte! Kukala stana sat-dva, dok joj od hladnoće noge nisu odrvenile, a grlo od vike osušilo. Izmolila Stana stotinjak očenaša i zdravo marija, ali ništa nije pomoglo. voda sve ledenija, a jedino što je čula bila je jeka vlastitog glasa, koji je strašno ječao u bunaru, vraćajući joj se podrugljivo.
Molila se ocu i sinu i duhu svetome amen, nije pomagalo. Sjetila se kućnih svetaca, svetog Antuna Padovanskog – ništa. Arkanđela Gabrijela i svetog Petra, apostola i samoga Boga – uzalud. Sa svakom je molitvom bivalo sve teže, jer su se stjenke bunara počele sužavati, a cigle, od mahovine zelenim zubima, kesile. Daj babo glavu, podrugljivo su se cerekale, a baba se Stana križala po stoti put i ljubila krunicu i križ oko vrata. Čuda nije bilo na vidiku.
Posustala od vikanja, sleđena od hladnoće, premještala se kao roda s noge na nogu, a široke se suknje i podsuknje mokro lijepile za tijelo i probadale kičmu. Toliko je puta tu rashlađivala lubenice, pivo za svog pokojnog. Jednom je u ratno vrijeme, za jedne rijetke, dugotrajne suše, u bunar spustila zadnju šunku, da je sakrije od ustaša. Dobro joj je služio taj starac od bunara, kojeg je po dobru pamtila još od djetinjstva. skoro nikad ne bi presušio, a imali su vode i kad je drugima žeđa morila stoku i čeljad po kućama. Nije škrtario, davao je i pojio znane i neznane.
Znala je baba Stana, nema puno nade da bi tko naišao i čuo njezino zapomaganje. Dugo je već živjela sama, a u selu baš i nije bila omiljena.
Ostalo joj je samo ufanje u Boga, sve svece i velečasnog, koji bi znao po milodare svraćati sve češće, pa čak i njoj bez mirovine ili ikakvih prihoda. Ona bi uvijek poneku crkavicu, zasluženu od prodaje jaja, gusaka i pataka, znala imati skrivenu za crne dane. Crkvenjak bi to uvijek vješto znao izmamiti, nudeći joj zauzvrat oprost grijeha i najmekše paperjaste oblake u Raju. Stana nije bila glupa, znala je da milodar ide crkvenjaku, a ne Bogu, jer velečasni je bio poznat kao strastven kockar i pijanac, kojeg su se čuvale udane snaše, a neudane za njim gubile glavu. Pa ipak, rado je davala, jer je znala da njemu treba više nego njoj. Ona je bila zadovoljna skromnim ručkom, komadom sira uvečer, kavom od cikorije i korom kruha ujutro. Drugo joj nije trebalo.
Stana nije znala, koliko je vremena prošlo otkad je pala u bunar. Znala je samo, da ruke i noge više ne osjeća, a hladnoća je odjednom više nije smetala. Čak joj se učinilo, da su joj nekakvim čudom molitve uslišane, na neki čudan način. Više je kostobolja u križima nije mučila, niti reuma u kvrgavim šakama i zglobovima. U glavi joj postalo lako, a molitve koje su tekle s usana, odjednom počeše same od sebe zvučati šuplje, baš kao i bunar u kojem je stajala. Odjednom je prosvijetlilo da Boga i nema, da su ljudi oduvijek sami, a rađanje i smrt dođe prirodno, bez nekog reda i obzira, ne hajući za nečiju pobožnost ili svetogrđe. Učini joj se molitva svetom Antunu smiješna, baš kao i velečasni Jozo, debeo i rumen Hercegovac, na prekomandi po kazni u njihovo selo. Čovjek je on, od krvi i mesa, ništa svetiji od mene, pomisli Stana i prvi joj put bude žao novaca, koje mu je davala. Dobro se sjećala kako ju je zapeklo, što prosjacima i putnicima namjernicima, koji bi ponekad svraćali, nikad nije dala ni novčića, izgovarajući se na neimaštinu, nedostatak prihoda i slično, ljubomorno čuvajući ušteđeno za popa.
Dok je lagano tonula u ledeni san, babi Stani se učini da je maleni vrag, kao na biblijskim slikama, gleda iz okrhnute stjenke bunara. Njegov je glas zvučao brižno i zabrinuto, dok je pitao treba li joj što, može li joj pomoći.
– Spusti kantu, đavle, da se u nju popnem, a ti me izvuci!- prošapta Stana modrih usnica, sa zadnjom mrvom snage u tijelu. Odjednom začu čekrk i zveket željeznog lanca, kako škrgućući juri prema njoj odgore. Stana podignu pogled, a zadnje što je vidjela bila je kanta kako se strelovito okomljuje na njezinu glavu pod mokrom maramom. Zatim je potonula i jedno vrijeme nije znala za sebe.
Kad je polako došla sebi, vidjela je vlastito tijelo, opruženo na ledini pred kućom, par susjeda i velečasnog u razgovoru. Nešto su se žustro prepirali. Stana osluhne bolje – čini se, da je pop odbijao održati ukop i misu zadušnicu, kako su susjedi tražili. Čula ga je kako veli – Bez novaca nema ni svećeničke službe!
Tad Stana prokune Boga i odluči čvrsto – tamo, gdje ide, bit će bezvjerka. A kad ispod njezinog oblaka promakne koji svećenik, pljunut će na njega, kako je trebala za života.

(autor Wall)

O autoru vesnam1

pitaj što te zanima
Ovaj unos je objavljen u Nekategorizirano. Bookmarkirajte stalnu vezu.

14 odgovora na za razmišljanje….

  1. Vesna napisao:

    predpostavljala samdobro jutro

  2. Adrijana napisao:

    Eto pa čula si mišljenja,odnosno pročitala…no ,vjerujem da si i znala da će takva biti….

  3. Vesna napisao:

    U baš sam zakuhala, a samo sam htjela podjeliti ovaj tekst s vama i čuti vaše mišljenje, a onda vikend i ja nestanem. Vječno razilaženje u mišljenjima kada je vjera i crkva u pitanju… samo ja sam ovaj tekst doživjela na jedan drugačiji način. Zamislila sam taj bunar kao svoj život… nalaziš se u njemu i guši te sav posao, obaveze…svečenika sam doživjela kao sve one obaveze koje za života plačaš, i nikada dosta novaca za podmiriti iste… one prosjake koji se spominju..doživjela sam kao prijatelje za koje imam sve manje vremena jer obaveze pritišću… onog malog vraga na vrhu bunara…e to mi je bila savijest…a oni seljani…obitelj koja je tu i koja se brine za tebe kada obaveze pritišću… a i one oblake na kraju kao dom u kojem sam svoj na svome i kad sam tamo sve je dobro….

  4. Adrijana napisao:

    Moj stav prema kleru je već poznat…dakle…tu je već sve rečeno….i dalje mislim isto…

  5. Never napisao:

    "Put u pakao popločen je dobrim namjerama." Kineska poslovicaIpak živimo u nesavršenom svijetu……..

  6. ria napisao:

    Je Nina, pitanje perspektive. A gle ove gospoje, zakuhala, ostavila tekst i sad ne komentira!Za Adrijanu i Ružu – na svaki konkretan primjer kako netko iz klera ne valja, koliko konkretnih primjera imate u svom životu koliko Bog valja? Sam Isus znao je da će do ovoga doći i ostavio je konkretne upute kako se nositi s tim:"Na Mojsijevu stolicu zasjeli su književnici i farizeji. Vršite i držite sve što vam reknu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima, jer govore, a ne vrše! oni vežu teška bremena koja se jedva mogu nositi te ih stavljaju ljudima na pleća, a sami ih neće ni prostom pokrenuti. Sve što čine čine zato da ih vide ljudi. Zato raširuju svoje zapise i produljuju svoje rese. Vole pročelje na gozbama, prva mjesta u sinagogama, pozdrave na javnim mjestima i da ih ljudi nazivaju \’rabbi\’ "(učitelju) Matej 23:1-7

  7. nina napisao:

    zvijezde iz ljudske perspektive izgledaju male.u biti je obratno.

  8. Adrijana napisao:

    Meni se čini da ta baba Stana i nije bila baš toliko loša…žena je štedjela na sebi i davala župniku…a kako je završila,a Bože moj…možda starost…možda baš i zla kob… no zaboravio župnik sve što mu je sirotica dala…i tako to često bude…prečesto…a to što ju selo nije voljelo…pa tko kaže da voli nas…i da nama ne priča iza leđa…uostalom znate to i sami…sto ljudi sto čudi…ne možeš svakome ugoditi…Kad smo kod toga sjetila sam se svoje priče…radila sam u školi, u nastavi,uglavnom na određeno vrijeme…nekoliko godina…zaredom…pa je i tome jednom došao kraj…završila sam na burzi…ahhh…fuuj…ali…samnom je tada u to vrijeme radio i župnik naš,iz moje župe…predavao je vjeronauk…tada tamo 1995. nije još bilo vjeroučitelja…bili smo si dobri…kolege…surađivali…sve divno krasno…kad sam ostala bez posla…taman sam rodila Bornu…bigblue je isto tako radio,pa ne radio…kak je njegovom gazdi puhnulo…dakle nije nam baš bilo lagano…no taj dotični župnik koji mene zna…i zna da više ne radim,da su pelene i dječja hrana jakooo skupi…svake godine je uredno dolazio blagosloviti moj dom i uredno svaki put odnosio novce za tih par minuta…a znao je da nam nije baš sjajno…uvijek je pitao…još ne radite kolegice…je,je..teško je to,teško…i bez imalo grižnje savjesti spremio novčeke u crkvenu knjigu…a nakon harača…kupio sebi novi auto…i tako iz godine u godinu….

  9. Never napisao:

    Većina ne mora ni znati sve ,odrasla sam s franjevcima i tamo je bila ( i još uvijek je ) sasvim druga priča ,a bila su politički puno teža vremena….to ne opravdava bešćutnost prema sitni ljudima koji su potrebiti….ovu priču o lokalnoj obitelji znam i ja , ali to nisu svi…..ponekad nekom treba pomoći i kad on to ne želi…..tada baka Stana ne bi zbog starosti i samoće pala u bunar…..

  10. ria napisao:

    Sad razmišljam da li da kažem Ruži koju… Pa evo, da me ne izjeda.Jedna meni prilično bliska osoba je dugo volontirala u Caritasu u Valpovu. Znaš zašto je prestao? Jer više ni sa fanatičnim vjerničkim stavom nije mogao gledati što se radi. Kao prvo, ti koji obilaze Caritas obično su bezobrazne ljenčine i neradnici koji su zdravi, normalni, a svejedno žive od socijalne i dječjeg. Konkretan primjer su oni (znaš ti dobro koji!) što su jedno vrijeme živjeli na željezničkoj stanici, pa im je općina kupila kuću u Šagu, pa su je oni prodali iako na to nisu imali pravo itd. itd. Ne jednom doživio je da se skuplja odjeća, dođu Romkinje, pobacaju i još se na oproštenje naseru ako fali dugme ili ako im izgleda staromodno. Kanije nađu tu odjeću bačenu u kantu pred samim župnim uredom. Kada su raznosili pakete hrane pred Uskrs, puno puta bi doživjeli da ljudi stanu na vrata, uzmu i zatvore vrata i bez ijednog "Hvala!". Uz takve, koji osim župnika, redovno obilaze i socijalno i gradonačelnika, taj čovjek je vidio puno, puno ljudi koji su razvlačili svoju penzijicu, 2.000 kn na četveročlanu obitelj i sl. i TAKVI nikada nisu ni pomislili tražiti pomoć. Kada im se i nudila, bili su pomalo uvrijeđeni i rekli su neka se da onima koji imaju manje od njih. Vjerujem da župnik nije svetac, vjerujem da ti se sin šokirao, ali iskreno… Mislim da ima tu i pozadine koja većini nije tako vidljiva.

  11. Never napisao:

    Pad u bunar je zla kob ,ako je bila sama i usamljena u starosti tu vjerojatno ima i njenog udjela. Možda je samo nesretan slučaj ,a priča se rasplela sama od sebe kako to često biva. Odnos klera i puka često nije Božji. Moj stariji sin je odlučio ne ići na župski vjerunauk kada je prisustvovao sceni u kojoj žena uoči Uskrsa moli župnika za pomoć u hrani , a on je otpili riječima da nije Karitas i kud bi on stigo kada bi pomagao svakom.Djeca ostala u šoku , a moj je došao kući i kaže kako mi ni jednog prosjaka nismo potjerali s vrata , a župnik je okrutan. Kao njega se običan puk i njegovi problemi ne tiču.Možda je baki Stani došlo iz dupeta u glavu kada su kako se kaže došle vile pred oči. Ali ipak…malo prekasno…Nije problem u Bogu i vjeri , nego u ljudima . Bog misli , a ljudi određuju….

  12. ria napisao:

    Šta sad svi blesate do neko doba noći? Prešlo s mene na vas? ;-)Priča.. A je. Vidim ja to često i probala sam pričati s bakicama (nekada smo imali kućnu molitvenu grupu), ali ne možeš ti njima dokazati. Kažu – svetogrđe. A u crkvu se zbilja ne ide radi svećenika, ni radi same crkve, ni radi reda. Tko to tako čini, loše mu se piše. Opet, ja mislim da je autor Wall nevjernik, jer vjernik bi znao – i vjernici se boje smrti kada te zaskoči iznenada, ali i brže dolaze do zaključka "neka bude volja Tvoja". Nitko neće ostati za sjeme. Ako je istina da se čovjek osjeća osamljeno prije smrti, bio u bunaru ili na krevetu okružen svojima (ipak i onaj na krevetu zna da je to putovanje kroz koje mora sam proći), mislim da je možda Bog tako htio da bi nam prije susreta s Njim došlo iz dupeta u glavu ono što nam ne dolazi iz dupeta u glavu cijeli život: gol sam se rodio, gol i odlazim s ovoga svijeta. Tek kada shvatimo koliko je bilo bespredmetno sve što smo stekli, tek kada vidimo na kraju da smo ili sami u bunaru ili okruženi ljubavlju najbližih, otvore nam se oči za ono u šta je vrijedilo trošiti život. Kako je ova umrla sama i odbačena (kad malo razmisliš, takvi su uvijek zajebani, a ne dobri ljudi), trebala je zapravo razmisliti zašto osim tog svećenika kojeg je zapravo plaćala za posjete nije imala baš nikog drugog. Nije baš da je zato što je bila sirota. Ima siromaha koje drugi ljudi svejedno obilaze.

  13. Vesna napisao:

    laka ti noć i mirni snovi

  14. Adrijana napisao:

    Iskreno..preumorna sam da sad čitam, razmišljam i nešto suvislo napišem…hehehehehe……lijepo spavaj…laka ti noć…ujutro ću pročitati…obećajem…heheheh

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s